Razglednica: Firenca
Piše: Robert Čoban
U prestonici renesanse ne morate da ulazite u muzeje i galerije da bi ste uživali u vrhunskoj umetnosti - ona je svuda oko vas, kao i uzbudljive lokacije na kojima su snimane scene u filmu "Hanibal"
„Ne, on nikada ne bi otišao u Las Vegas. To bi bila uvreda za njegov ukus!“, rekla je agent Klaris Starling u filmu "Hanibal" (2001). Zaista, ispostavilo se da je Lektorovo pismo preko poštanskog pretinca u Vegasu stiglo negde iz Evrope. Klaris Starling primećuje da je papir namirisan neobičnim mirisom a laboratorijska analiza otkriva da miris potiče od luksuzne kreme za kožu, koja sadrži ambru, veoma redak sastojak koji se koristi u industriji parfema. Istražitelji utvrđuju da se taj preparat može nabaviti na svega nekoliko mesta u svetu, među kojima je i Firenca. Snimak sigurnosne kamere jedne od firentinskih parfimerija dokazuje da je višestruki ubica kojim tragaju - upravo tamo. Tako radnja drugog nastavka serijala o Hanibalu Lektoru stiže u prestonicu renesanse.
U isti grad četvrt veka posle Hanibala Lektora stižemo i mi. Povod je bio hotel "25hours Hotel Florence Piazza San Paolino" dizajniran u duhu Danteove "Božanske komedije". Reč je o jednom iz lanca hotela koji je u Hamburgu 2003. osnovao nemački hotelijer Kai Hollmann.
Prvi hotel otvoren je u novembru 2003. u hamburškoj četvrti Bahrenfeld. Danas lanac ima 18 hotela u 9 zemalja. Zašto 25hours - jer 24 časa nije dovoljno, kažu oni. Hoteli (bio sam prvo u onom u Dubaiju) su dizajnirani u analognom stilu, sa puno detalja poput pisaćih mašina, drvenih skija, frižidera iz 50-ih i bakelitnih telefona kakve su koristili naši roditelji.
Firenca je jedan od onih gradova u kojima ne morate nužno da idete u muzeje i galerije da bi uživali u vrhunskoj umetnosti - ona je svuda oko vas. Loggia dei Lanzi na Trgu Sinjorija je prostrani trem otvoren sa dve strane ka trgu na kojem se nalaze pet velikih skulpturalnih kompozicija, šest antičkih ženskih statua i dva mermerna lava. Ulaz se ne naplaćuje.
Pored Perseja sa glavom Meduze, Otmice Sabinjanki i Herkula sa kentaurom tu su i Otmica Poliksene – Pio Fedi (1865), Menelaj sa telom Patrokla – antička rimska skulptura. Uz zadnji zid lođe nalazi se šest rimskih mermernih figura, uglavnom iz 2. veka nove ere. Među njima se tradicionalno prepoznaju: Tusnelda – zarobljena supruga germanskog vojskovođe Arminija, mada identifikacija nije sasvim sigurna; Matidija – pripadnica rimske carske porodice; Marcijana – sestra cara Trajana i Agripina Mlađa – majka cara Nerona. Identitet pojedinih figura predmet je naučnih rasprava. Skulpture su u Firencu prenete 1787, a u lođu postavljene 1789. godine. Tu su i dva mermerna lava Mediči. Jedan je antičkog rimskog porekla. Drugog je 1598. izradio Flaminio Vaka. Lavovi su nekada ukrašavali Vilu Mediči u Rimu, a u Firencu su preneti krajem 18. veka.
Loggia dei Lanzi nije prvobitno građena kao muzej, već kao prostor za javne ceremonije Firentinske republike. Tek pod Medičijima pretvorena je u galeriju skulptura na otvorenom.
Posebno je zanimljiva Otmica Poliksene. Po dramatičnosti i složenosti kompozicije može da se meri sa mnogo poznatijom Đambolonjinom Otmicom Sabinjanki, iako je nastala gotovo tri veka kasnije.
Pomenuti Persej sa odsečenom glavom Meduze čest je motiv umetnika. Ovde u Loggia dei Lanzi - statua je deo Benvenuta Čelinija (1554). Priča o Perseju i Meduzi jedan je od najuzbudljivijih mitova antičke Grčke. Međutim, iza poznate scene u kojoj junak odseca glavu ženi sa zmijama umesto kose krije se mnogo složenija priča o nasilju, nepravdi, sudbini i političkoj moći.
Posebno je zanimljivo kako se tumačenje Meduze menjalo kroz vekove: od zastrašujućeg čudovišta do simbola žene koja je kažnjena zbog nasilja koje je pretrpela. Persej je bio sin Zevsa, vrhovnog grčkog boga, i Danaje, ćerke kralja Akrisija iz Arga. Proročanstvo je Akrisiju najavilo da će ga ubiti sopstveni unuk. U pokušaju da izbegne sudbinu, zatvorio je Danaju u bronzanu odaju kako nikada ne bi mogla da rodi dete. Međutim, Zevs joj je prišao u obliku zlatne kiše i iz njihove veze rodio se Persej. Kada je Akrisije saznao za dete, stavio je Danaju i malog Perseja u drveni sanduk i bacio ih u more. Preživeli su i dospeli na ostrvo Serif, gde ih je spasao ribar Diktis. Godinama kasnije, Diktisov brat, kralj Polidekt, poželeo je da se oženi Danajom. Persej mu je predstavljao prepreku, pa ga je poslao na gotovo samoubilački zadatak: da donese glavu Gorgone Meduze. Meduza je bila jedna od tri Gorgone, ćerke morskih božanstava Forkija i Keto. Njene sestre bile su Stena i Eurijala, koje su bile besmrtne, dok je Meduza jedina mogla biti ubijena. U najstarijim grčkim predstavama Gorgone su imale zastrašujuća lica, velike zube, ponekad kljove, krila i zmije. Kasnije Meduza dobija sve izraženije ljudske i ženske crte.
Ispred Palazzo Vecchio koja je odmah pored Loggia dei Lanzi - nalazi se jedna od najčuvenijih skulptura renesanse, tačnije njena kopija - Mikelanđelov "David". Originalna skulptura postavljena je tu 1504. godine, kao simbol slobode i nezavisnosti Firentinske republike. 1873. original je prenet u Galleriju dell’Accademia radi zaštite od vremenskih uticaja, a 1910. na njegovo mesto postavljena je mermerna kopija koju danas vidimo. Zanimljivo je da je „David“ prvobitno bio zamišljen za firentinsku katedralu, ali je zbog svoje izuzetne umetničke i političke simbolike postavljen ispred sedišta gradske vlasti.
Fasada Palazzo Vecchio je još jedna asocijacija na film "Hanibal". Naime, Hanibal Lektor ubija inspektora Rinalda Pacija (Đankarlo Đanini) i veša ga sa prozora palate, tako da telo visi iznad trga sa rasporenim stomakom i crevima koja vise iz njega. Scena ima istorijsku simboliku: 1478. godine na istoj palati obešen je Frančesko de Paci, predak filmskog inspektora, zbog učešća u zaveri protiv porodice Mediči. Lektor u svom stilu, namerno ponavlja način pogubljenja.
Odmah pored nalazi se Neptunova fontana (Fontana del Nettuno). Centralna skulptura predstavlja Neptuna, rimskog boga mora (grčki Posejdon) delo je Bartolomea Amanatija, građena je 1565–1574 od belog kararskog mermera. Naručilac je bio Kozimo I Mediči. Neptunovo lice podseća na Kozima I, a fontana simbolizuje pomorsku moć i ambicije Firence. Neptun stoji na kočiji koju vuku četiri morska konja, dok ga okružuju bronzane figure morskih božanstava. Firentinci su skulpturu prozvali Il Biancone („Veliki beli“) i nisu bili naročito oduševljeni njome kada je otkrivena 1565. godine. Fontana je bila prva velika javna fontana u Firenci.
Jedna druga fontana pojavljuje se u "Hanibalu". Fontana del Porcellino sa bronzanom statuom divljeg vepra nalazi se kod Mercato Nuovo, svega nekoliko minuta hoda od Trga Sinjorija. Upravo tu se odigrava poznata scena u kojoj ruke od krvi pere inspektor Rinaldo Paci, kojeg igra Đankarlo Đanini, nakon što Lektor smrtno rani džeparoša Gnoka. Fontanu je u 17. veku izradio Pjetro Taka. Prema lokalnom verovanju, trljanje veprove njuške donosi sreću, a ubacivanje novčića u fontanu obećava povratak u Firencu. Zanimljivo je da se originalna bronzana skulptura danas čuva u Muzeju Bardini, dok je na trgu kopija.
Jedna izložba mi je ipak privukla pažnju: „Broken. The Power of the Fragment“ („Slomljeno: moć fragmenta“) bavi se polomljenim i oštećenim skulpturama — i time kako njihovi sačuvani delovi dobijaju novu lepotu, značenje i simboličku snagu. Otvorena je do 27. januara 2027. u Palazzo Strozzi. Izložba istražuje kako su dela stradala: u ratovima, revolucijama, verskom uništavanju, vandalizmu i prirodnim katastrofama, uključujući poplavu u Firenci 1966. Prikazuje i umetnike koji namerno stvaraju nepotpune figure, koristeći fragment kao umetnički izraz.
Okupljeno je više od 80 dela, od starog Egipta i antičke Grčke do Mikelanđela, Rodena i savremenih autora poput Luiz Buržoa. Osnovna ideja je da deo statue — glava, torzo ili šaka — može da postane samostalno, snažno delo koje podstiče našu maštu da dopuni ono što nedostaje.
Na mene je poseban utisak ostavio monumentalni portret Musolinija, koji je Adolfo Vilt izradio 1923. godine za sedište Fašističke partije u Milanu (Casa del Fascio), izudaran je pijucima tokom oslobođenja u aprilu 1945. Oštećenja se mogu tumačiti kao čin "damnatio memoriae" — simboličkog brisanja diktatora i njegovog lika iz kolektivnog sećanja. Musolinijevi prikazi uništavani su nakon pada fašizma, što je deo istorijskog obrasca koji se nastavlja do danas.